saga

Dugo nisam pisala poeziju.
Rijeka se prelijeva poput lave mojim prstima, dim cigarete. Grlom, lepet
krila goluba i veoma smiješan pas. Ljudi se voze trolejbusima, negdje.
Nakovanj na mom palcu lijeve noge. Djevojka prolazi trkom, pored mene
na klupi. Biciklisti se voze u sumrak. Na nadlakticama, u rukama u očima,
maleni kompjuteri, ljudi se voze negdje. Zvuk vode ponora mene koja stojim u mjestu.

Hidraulična stabla se podižu. Noćas sam opet mnogo dalje od tebe.
Cehovima trava i ruzmarina u marinadi srdelama i kapulom, narančasti fićo. Tenkovi kao halihopteri.
Zgrade zelene, plave, žute, zlatna slova, zatvor.
U izgnanstvu emigracije imigrant. Koliko još boja imam na prstima?

Predratno dijete okupano pod tušem bakra. Polizanim suzama mačaka i pasa. Na krovovima nebodera crvene oći.
Koliko li ste puta pogrješili sa neodlučnim da?



Kuće od cigli, daleko iznad, ispod, slijeva se beton u žilama, ledi se krv,
ispadaju vene putevima aviona. Smislenost (u pjeni venere dim hladnog zraka)

Šest po šest, pa opet tri. Nas sedam. Ja.
Jedan, jedan, jedan.

Slika. Vizualno nelijepa kulisa. Trkom prolazi pojedinac po pojedinac. Brzi
hod.
Odsjaj individue u vodi. Oštra ptica poviše moje glave, šiljak ptica. Trkom prolaze parovi sabijenih kralježaka, otuđeni.
Vitke noge plavuše i maneken. Muzika pomiješana sa zvukovima iz neke stare hidroelektrane. Hidraulika.
Stabla se podižu u noć. Svu noć čekaju crnom kemijskom da mi nacrtaju
lice na jastučnici. Smješno.
Down. Napisala sam si na vratima „ This Way Down“ strelica.
Poviše moje glave šiljak ptica, avion.
Smješim ti se virtualnim sexom. Nije grijeh, nije se dogodilo, a dogodi se
svako veće.
Na leđima djevojčice sperma, anđele.

Kako se zove onaj instrument u ustima, jezikom se svira, uvijek kauboji.
Aman.
Čekam da se spusti mrak, da dođu mojom krvlju.
Stazama u prošlost i
budučnost.

Na klupi, poput Matoša, tri.

Jedan, jedan, jedan ko ni jedan. Još uvijek se borim strpljenjem.
Heroj. Rebranta prvi sloj pred svijetlo. Skica na platnu, olovkom, ugljenom, moja poezija, internetom, djeljenje.
Čekam da padne noć.

Dok ovo pišem na kemijskoj mi je buba, penje se na prste, odbacujem.
Evo sad i dijete i balon.
Samo čekaj. Uskoro ja počinjem da mislim, opet. Treća sreća najveća,
jedan ko ni jedan.
One like no one.

Govorim onako kako je govorio Zaratustra.
Ne Karminom buranom, već modro i zeleno, dobro i zlo, svijetlo i noć. Skriven u špilji, čarobni čilom.
Jedan ko ni jedan.

Govorim ti onako kako je govorio Zaratustra, polako, mucajući. Korak po
korak. Jedan ko ni jedan. Sto trokutova 299 vrhova.


Klanac, u vodi odraz, ja uvijek nađem taj moment.

objektivno subjektivna smrt